BIBLIJSKA PORUKA DANA
7. uskrsni tjedan
Četvrtak, 20. svibnja 2010.
Iv 17,20-26
20Ne molim
samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: 21da svi
budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da
svijet uzvjeruje da si me ti poslao. 22I slavu koju si ti dao meni ja dadoh
njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - 23ja u njima i ti u meni, da tako
budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što
si mene ljubio. 24Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni
budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio
prije postanka svijeta. 25Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah;
a i ovi upoznaše da si me ti poslao. 26I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću
očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima."
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
JEDINSTVO
U LJUBAVI, LJUBAV U JEDINSTVU
Iv
17, 20-26
Čuli
smo završni odlomak Isusove Velikosvećeničke molitve.
Usrdna molitva za jedinstvo i učenika, i svih potonjih kršćana. Jedinstvo Crkve
temelji se u savršenom jedinstvu između Oca i Sina. Kao što Otac nije sebičan,
egocentričan, ne živi za sebe, nego sve predaje Sinu, i kao što se Otac prema
Sinu definira, za Sina živi, Sina ljubi, njemu predaje svu svoju božansku moć i
vlast i šalje ga u svijet, tako moraju biti i učenici upućeni jedni na druge,
jedni za druge živjeti i svjedočiti Božju ljubav i jedinstvo.
Isus
baca pogled u daleku budućnost. I moli za jedinstvo svih onih koji će tijekom
stoljeća i tisućljeća u njega vjerovati i njegovima se priznavati: Moli da
svijet upozna i povjeruje da je Otac poslao upravo njega, završnu svoju riječ u
svijet. Tek jedinstvom u vjeri i ljubavi te u Isusovoj istini učenici mogu biti
pred svijetom vjerodostojni svjedoci Božje ljubavi i istine Isusa Krista u
svijetu.
Isus
se oprašta od svojih. Izriče svoju posljednju želju. Daje svoju oporuku u
obliku molitve. Slobodno možemo ustvrditi kako je cjelokupni Isusov život jedna
velika simfonija molitve, molitveni izričaj. Gotovo do iznemoglosti naglašava
svojima da svi budu jedno. Tu želju i oporuku izriče u obliku usrdne, zaklinjuće molitve. Tu nam upravo postaje razvidno koliko
mu je osobno stalo do jedinstva kakvo ćemo pronaći u Trojstvu. Ono do čega se
ne može vinuti nikakvo ljudsko mudroslovlje ili znanost postalo nam je jasno i
očito u Isusovu životu, naime, koliko nam je Bog blizu, tko nosi ovaj svijet, u
čijim je rukama te da čovjek nosi na sebi obrise Božjeg bića. Ne moli Isus da budemo
pošteđeni od ovoga ili onoga u ovome svijetu, mržnje, progona i sl. Prisjetimo se samo primjedbe jednoga rimskog
povjesničara koji je potkraj prvoga stoljeća napisao kako su kršćani navukli na
sebe “mržnju čitavoga ljudskog roda”, budući da su prvi vjernici bili u svome
ponašanju i životu živi prigovor ustaljenim tadašnjim životnim običajima i
načelima. Bili su izazov i spoticaj, upravo kao što
to bijaše i Isusov križ.
Isus
donosi poruku i istinu o Bogu. Ta poruka o Bogu - nošena Isusovim posvećivanjem
i žrtvovanjem za svoje i cijeli svijet - jest onaj oganj, ona vatra koju je
htio baciti na zemlju te za koju bi htio da već gori poput silna požara. Želi
zapaliti cijeli svijet svojom osobom. I prema svjedočanstvu Novoga zavjeta Isus
nije samo donositelj vatre, ognja, donositelj svjetla, nego je on sam vatra,
sam je on izlazak ognjenoga sunca nad svijetom koji se nalazi u tami i sjeni
smrti. S Isusom prestaje vrijeme robovanja, nastupa epoha slobode i mira.
Danas
se stvara jedinstvo na političkom, gospodarskom, globalnom planu. Svijet želi
biti jedno. Međutim, to je jedinstvo bez Boga Oca. Gdje nema Oca, djeca se
mrznu, nema topline doma, nema ognjišta, nema ljubavi. Sav govor o jedinstvu
bez Boga jest ljudska tlapnja i čežnja, jest građenje Babilonske kule. Krist je
ponuda jedinstva svijeta i ljudi. U njemu je sve sadržano. Na nama je nositi i
ostvariti Isusovu posljednju želju: Moliti za jedinstvo i biti ljudi jedinstva.
Netko se izrazio kako nikada nije dovoljno podsjećati ljude na to da je na ovoj
zemlji živio čovjek imenom Sokrat. Točno je to, ali je još bitnije
i važnije za nas podsjećati ljude da je među nama živio i boravio te da djeluje
po svome Duhu Bog i čovjek, Isus Krist. Taj lik nikako ne blijedi niti tamni u
svijetu i svijesti čovječanstva, napose onih koji mu se predaju.
Isusov
je Duh jamcem da ništa od svega onoga što je on onda izrekao i povjerio
apostolima nije izgubilo do današnjeg dana na svojoj vrijednosti. Kroz ova dva
tisućljeća mnoge su istine ili nazoviistine srušene,
za idućih dvije tisuće godina također će se zbiti isto s mnogobrojnim drugim
povijesnim istinama, a dotle će Isusova riječ ostati vjerna sama sebi, neuzdrmljiva, svakom vremenu su-vremena, svakom uhu
shvatljiva, i bitno nadvremenska. Kad se čovjek suoči
s Isusovim riječima, suočava se s Istinom, s tajnom, čovjeku neistraživom, ali
bez koje je čovjek sam sebi još jedan veći upitnik i sam sebi neshvatljiv.
Isus
nas poziva na intimno jedinstvo s njime. Na egzistencijalno nasljedovanje. A to
nasljedovanje Isusa Krista ne znači imitacija, kopiranje, oponašanje. To znači:
Ići s njime i za njim ustopice, biti na njegovu putu. "Ja sam put, istina,
život". Dakle, zaputiti se za njim. To će reći: U ovome vremenu u kome živimo
živjeti kako je Isus živio u ono vrijeme. To će reći: Biti službenik, biti znak
i apostol Božjeg kraljevstva. Biti znakom, što znači, svoju životnu zadaću
učiniti stvarnom, prema mjerilima evanđelja. Biti blagovjesnikom novog poretka
i novog kraljevstva. Biti svjedokom praktične istine, a ne samo teoretskih
načela. Isus je uvijek praktičar, nikada teoretičar. Isus ne naviješta neki
apstraktni ideal. Kraljevstvo je Božje stvarnost koja se ozbiljuje,
konkretizira u praksi, povijesti.
Ne
postoji apstraktno kršćanstvo. Ono postoji samo kao utjelovljenje, inkarnacija
onoga što je Isus donio svijetu u zanesenim pojedincima, u ljudima. Postoje
samo ljudi koji vjeruju u Isusa Krista i kao takvi tvore kršćane, odnosno
kršćanstvo. Dakle, nauk formira ljude,
daje im biljeg. U nasljedovanju Isusa
Krista riječ je o konkretnome, osobnom, posve personalnom, a ne o općim
mjestima i postavkama. Nema kršćanstva u čistoj, izvornoj kulturi, u kemijskom
destilatu, nego samo u konkretnoj povijesnoj pojavnosti.
Isus nije bio osoba koja bi bila bezbojna i koješta tolerirala. Za njega je glede čovjekova života i odnosa prema Bogu jedno važno: "Prepoznat ćete ih prema njihovim djelima i plodovima". A kakav je rezultat vjere u čovjekovu životu? Isus je čak pohvalio pogane zbog njihove vjere i suprotstavio ih svojim sunarodnjacima, kod kojih nije pronašao vjeru, onako snažnu kao u pogana koji su se susreli s Isusom.